Psihologija je više umjetnost nego znanost. Ne postoji “teorija svega” iz koje se mogu izvesti svi fenomeni mentalnog zdravlja i napraviti lažna predviđanja. Ipak, što se poremećaja osobnosti tiče, lako je uočiti zajedničke značajke. Većina poremećaja osobnosti dijeli niz simptoma (kako ih je prijavio pacijent) i znakova (kako ih je primijetio praktičar za mentalno zdravlje).
Pacijenti koji pate od poremećaja osobnosti imaju sljedeće zajedničke stvari:
Oni su uporni, neumoljivi, tvrdoglavi i uporni (osim onih koji pate od shizoidnog ili izbjegavajućeg poremećaja osobnosti).
Osjećaju da imaju pravo na – i glasno zahtijevaju – povlašteni tretman i privilegiran pristup resursima i osoblju. Često se žale na više simptoma. Uključuju se u “igre moći” s autoritetima (kao što su liječnici, terapeuti, medicinske sestre, socijalni radnici, šefovi i birokrati) i rijetko slušaju upute ili poštuju pravila ponašanja i procedure.
Smatraju se superiornima u odnosu na druge ili, u najmanju ruku, jedinstvenima. Mnogi poremećaji osobnosti uključuju napuhanu samopercepciju i grandioznost. Takvi subjekti su nesposobni za empatiju (sposobnost uvažavanja i poštivanja potreba i želja drugih ljudi). U terapiji ili liječenju, oni otuđuju liječnika ili terapeuta tretirajući je kao inferiornu u odnosu na njih.
Pacijenti s poremećajima osobnosti su egocentrični, zaokupljeni sobom, ponavljaju se i stoga su dosadni.
Subjekti s poremećajima osobnosti nastoje manipulirati i iskorištavati druge. Ne vjeruju nikome i imaju smanjenu sposobnost voljenja ili intimnog dijeljenja jer ne vjeruju niti vole sebe. Socijalno su neprilagođeni i emocionalno nestabilni.
Nitko ne zna jesu li poremećaji osobnosti tragični ishodi prirode ili tužna posljedica nedostatka njege od strane pacijentove okoline.
Općenito govoreći, većina poremećaja osobnosti počinje u djetinjstvu i ranoj adolescenciji kao puki problemi u osobnom razvoju. Pogoršane opetovanim zlostavljanjem i odbacivanjem, tada postaju potpune disfunkcije. Poremećaji osobnosti su kruti i trajni obrasci osobina, emocija i spoznaja. Drugim riječima, rijetko “evoluiraju” i stabilne su i sveprožimajuće, a ne epizodne. Pod ‘sveprožimajućim’ mislim da oni utječu na svako područje u pacijentovom životu: njegovu karijeru, međuljudske odnose, njegovo društveno funkcioniranje.
Poremećaji osobnosti uzrokuju nesreću i obično su komorbidni s poremećajima raspoloženja i anksioznosti. Većina pacijenata je ego-distonična (osim narcisa i psihopata). Ne vole i zamjeraju im se tko su, kako se ponašaju, te pogubne i destruktivne učinke koje imaju na svoje najbliže i najmilije. Ipak, poremećaji osobnosti su obrambeni mehanizmi opširno napisani. Stoga je mali broj pacijenata s poremećajima osobnosti istinski samosvjesni ili sposobni za introspektivne uvide koji transformiraju život.
Pacijenti s poremećajem osobnosti obično pate od niza drugih psihijatrijskih problema (primjerice: depresivne bolesti ili opsesije-kompulzije). Istrošeni su potrebom da vladaju u svojim samodestruktivnim i samoporažavajućim porivima.
Bolesnici s poremećajima osobnosti imaju aloplastičnu obranu i vanjski lokus kontrole. Drugim riječima: umjesto da prihvate odgovornost za posljedice svojih postupaka, skloni su kriviti druge ljude ili vanjski svijet za svoju nesreću, neuspjehe i okolnosti. Posljedično, oni postaju plijen paranoidnim zabludama i tjeskobama. Kada su pod stresom, pokušavaju spriječiti (stvarne ili imaginarne) prijetnje promjenom pravila igre, uvođenjem novih varijabli ili pokušavajući manipulirati svojim okruženjem kako bi se prilagodilo njihovim potrebama. Oni sve i svakoga smatraju samo instrumentima zadovoljstva.
Pacijenti s poremećajima osobnosti iz skupine B (narcisistički, antisocijalni, granični i histrionski) uglavnom su ego-sintonični, iako su suočeni sa ogromnim karakternim i ponašajnim deficitima, emocionalnim nedostacima i labilnosti, te u velikoj mjeri potrošeni životi i potrošeni potencijali. Takvi pacijenti, u cjelini, ne smatraju svoje osobine osobnosti ili ponašanje neprihvatljivim, neprihvatljivim, neugodnim ili stranim njima samima.
Postoji jasna razlika između bolesnika s poremećajima osobnosti i pacijenata s psihozama (shizofrenija-paranoja i slično). Za razliku od potonjih, prvi nemaju halucinacije, deluzije ili poremećaje mišljenja. U krajnjem slučaju, subjekti koji pate od graničnog poremećaja osobnosti doživljavaju kratke psihotične “mikroepizode”, uglavnom tijekom liječenja. Bolesnici s poremećajima osobnosti također su potpuno orijentirani, jasnih osjetila (senzorium), dobrog pamćenja i zadovoljavajućeg općeg fonda znanja.