Srce tuge

Bolesnici u hospiciju dolaze nam na zbrinjavanje nakon reza, spaljivanja i trovanja. Kirurgija, kemoterapija i liječenje zračenjem normativne su metode skrbi za većinu pacijenata koji uđu u životno opasnu bolest. Članovi bolničkog osoblja obučeni su da budu agresivni u liječenju.

Hospicijska skrb je faza skrbi u kojoj agresivno liječenje više nije prikladno. Palijativna skrb postaje norma. Pacijenti su ispitani fizički, mentalno i emocionalno. Na mnogo načina, pacijenti mogu biti nevoljni za bilo koju vrstu skrbi osim iskustava koja su dovela do toga da njegov/njezin liječnik kaže da se više ne može učiniti.

Svrha ovog članka je tvrditi da se može učiniti mnogo više. Naši liječnici i medicinske sestre osposobljeni su za pomoć pacijentima u primanju lijekova koji stabiliziraju, pa čak i umanjuju fizičku bol i patnju. Socijalni radnici su osposobljeni da pomognu pacijentima i obiteljima u rješavanju emocionalnih, praktičnih i pravnih problema vezanih uz gubitak i tugu. Duhovni savjetnici pomažu u integraciji emocionalne dobrobiti i osjećaja vjere i nade izvan nečije samosvijesti.

Postoje tri aspekta procesa tugovanja koje želim spomenuti u ovom kratkom članku: Srce brige, Srce suosjećanja, i Probuđeno srce.

Budući da sam duhovni savjetnik za bolničku njegu, zauzet ću duhovni pristup skrbi za tugu.

Srce brige

Srce njege svoju pažnju usmjerava na potrebe pacijenta koji umire. Svaki pokušaj da se pacijent odmakne od njegovog/njezinog autentičnog karaktera postaje rat volje. Dok slušamo i brinemo za osobu kakva ona/ona jest, dopuštamo osobi da umre onako kako je živjela. Naša sposobnost da upoznamo osobu u bezuvjetnoj ljubavi izvući će želju da nas pacijent u potpunosti upozna. Ovdje nam se daju prilike upoznati ga/nju u milosti i milosrđu.

Pacijenti nisu bolest. Bolesnici se bude u duši. Marija je bila osoba snažne volje koja nije htjela umrijeti. Imala je snažnu osobnost. Imala je mnogo uloga u životu i željela ih je sve zadržati. Bila je majka, prijateljica, supruga, među mnogim drugim ulogama.

Otprilike dva tjedna prije nego što je Mary umrla, ispričala mi je da je postala svjesna dvaju identiteta: jedan je bila njezina snažna osobnost, a drugi je bila prisutnost mira koji nije mogla objasniti. Što se Marija više približavala svojoj smrti, to se više mogla poistovjetiti sa željom mira nad patnjom. Taj identitet s njezinom dušom postao joj je privlačniji od života u tijelu koje ju je iznevjerilo. Ona se budila u svoje autentično ja.

Srce suosjećanja

Pacijent koji umire toliko odustaje u svom umiranju da dolazi u iskušenje da zadrži ono što mu je ostalo u životu. Čak i ako zadržavanje znači više boli i patnje, neki pacijenti to pokušavaju učiniti. Kao skrbnici, moramo biti osjetljivi na ovaj aspekt procesa puštanja pacijenta. Pacijentu je potrebna podrška i vodstvo kako bi jednostavno naučio prijeći od prepuštanja (čin volje) do prepuštanja (usklađivanje s umirućim). Osoba koja nudi njegu ući će u srce suosjećanja dajući pacijentu prostor da uđe u ovaj proces pomicanja od “puštanja” do “puštanja”.

Kako osoba umre, njezina će osobnost ustupiti mjesto njenoj duši. U tom procesu srce je slomljeno. Ova želja za bijegom od bolnog tijela i prihvaćanjem mira (svojeg autentičnog ja) je komplicirana željom da ostane s onima koje je volio. Ova nagomilana napetost stvara put koji čovjek mora izabrati unutar njih koji nadilazi individualnu i kolektivnu svjesnu svijest. U biti, ovo je pitanje opstanka duše. Ovaj put pokreće čovjekovu dušu naprijed.

Pogrebne usluge nas podsjećaju da nas u suočavanje sa smrću vuče duša osobe, a ne tijelo pokojnika. Ove službe služe kao simbol prijelaza za voljenu osobu koja je umrla i one koji razmišljaju o životu pokojnika. Odnos koji je nekoć stvoren izvan nas i u tijelu druge osobe više ne vrijedi. Sada su odnosi s pokojnicima unutarnji i potpuno u nama stvaraju nevidljivu vezu koja zauvijek povezuje našu svjesnost s prostornom kvalitetom u nama koja uvlači one koji su ostali dublje u dušu.

Probuđeno srce

Probuđeno srce zna da u životu postoji više od onoga što se pojavljuje na površini.

Ljudi koji umiru vode nas na ovo mjesto gdje su vječni odnosi iskovani u najdubljim aspektima naše prirode. Naša je priroda voljeti i osjećati ljubav. Čak i tuga ima sposobnost produbiti naš osjećaj svetosti prema onima koje volimo.

Prije godinu dana održao sam govor za Nacionalnu organizaciju za hospicijsku i palijativnu skrb u Los Angelesu, CA. Nije me bilo oko tjedan dana. Kad sam se vratila, moj najmlađi sin me snažno zagrlio. Nedostajao mi je on i on sam ja. Osjećala sam kako mi doslovno ispunjava srce ljubavlju. Na pravi način, moju dušu dirnula je duša mog sina. Probuđeno srce zna da je ovo srce odnosa.

U krajoliku duše, ono što je važno u životu NIJE materija. Kada počnemo gledati kroz svoje oči, a ne njima, ulazimo u pogled na život iz perspektive duše. Uvid, da vidimo iznutra, omogućuje nam da se suočimo sa smrću s nadom, vjerom i ljubavlju.

Kako rastemo u svojoj sposobnosti da vidimo iznutra, ulazimo u srce tuge. Ovaj izlazak u prirodu duše održat će nas kroz smrt i u život – vječni. Neka nam Stvoritelj svih nas da snagu za put.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.