Priroda duše je da raste, liječi i voli. Kako ulazimo u svijet, pojavljujemo se kao malo dijete. Otvoreni smo. Nemamo uvjete koje nam postavljaju ni roditelji ni mi sami. Nismo se zatvorili ni od jedne mogućnosti. Iako je svijet ležao pred našim nogama. Mi smo snop bezuvjetne čistoće.
Kako starimo, postavljaju nam se uvjeti koji će nas usmjeravati našim putevima koji su nam namijenjeni da nas sačuvaju od zla. Čak i ako se uspijemo kloniti opasnosti, prelazimo u stanje reakcija podražaj-odgovor prema životu. To nas sve više udaljava od prirodnog stanja čistog bića s kojim smo na svijet došli kao dojenče.
Kako se možemo vratiti u naše prirodno stanje postojanja? Kako možemo pozvati svoju dušu natrag i steći osjećaj duhovne dobrobiti? Slijede načini na koje se možemo vratiti cjelovitosti i ozdravljenju koje tražimo kao duhovna bića inkarnirana u ljudsku rasu:
Učinite nešto kreativno.
Kreativnost uključuje naše srce, naš um i našu maštu. Ove aktivnosti nam omogućuju da iskoristimo cijelo svoje biće. Naša se pozornost pomiče s vanjskih izraza svijeta i ulazi u unutarnju dinamiku življenja pokrećući naše srce i našu maštu. Kada se našem srcu i našoj mašti posveti pažnja, ulazimo u područje uvida. Uvid je naša sposobnost da iznutra vidimo koliko su naši životi zapravo sveti i čarobni.
U području duše naša ljudskost postaje sveta. Kroz kreativnost smo svjesni kako život teče kroz nas, a ne iz nas. Što se više identificiramo s tim kvalitetama pažnje koja teče kroz nas, to se više poistovjećujemo s kvalitetama koje žive u nama koje su cjelovite i iscjeljujuće. To je naše prirodno stanje.
Provedite vrijeme s djetetom.
Djeca imaju način odvratiti našu pozornost od aktivnosti i odgovornosti koje nas definiraju kao odrasle. Sve što dijete želi raditi na ovom svijetu je zabavljati se. Čini se da se nikada ne umaraju od takvih aktivnosti. Djeca su stalno motivirana igrom.
Kao odrasli, skloni smo razmišljati o igri kao o izgubljenom vremenu. Odrasli koji izgube osjećaj za igru i radost u životu prijeti opasnost od gubitka samomotivacije. Vrsta samomotivacije o kojoj govorim uključuje želju za zabavom u životu. To može dovesti do depresivnog stanja bez kreativnosti, spontanosti i srca djeteta.
Svatko od nas u sebi ima srce djeteta koje se ne umara. To je dio nas koji u potpunosti sudjeluje u životu i sa njim. Dok nas naša mašta i srce počnu voditi preko uma, mi smo u duši. U duši, naš je um u svojoj pravoj perspektivi. Ovaj dio nas je naša unutarnja svjesnost koja nije vezana pritiscima svijeta. Kada se vratimo duši, mogućnost da živimo cjeloviti i izliječeni postaje stvarnost.
Postanite dijete.
Sljedeći put kada pogledate u djetetove oči pokušajte osjetiti njegovo srce. Primijetite razliku i sličnosti vašeg srca i njihovog srca. Ima li razlike? Je li ta svijest udaljena ili kratka od mjesta na kojem ste bili kao dijete?
Što se dogodilo s tim malim dječakom ili djevojčicom u vama? Budući da ne možemo fizički vratiti djetinjstvo, možda možemo iznutra. Sjetite se svoje prošlosti kao djeteta – dobrih i loših vremena. Dok gledate na svoj život očima djeteta, prisjetite se koliko su vaše srce i mašta bili aktivni. Prigrlite ga. Neka ova unutarnja vizija prodre u vašu cjelokupnu svjesnost. Pustite svoje odrasle interpretacije svog djetinjstva i gledajte ga s nevinošću i ljubavlju.
Naša je prava priroda živjeti u svijetu, a da ga u potpunosti nismo. U nama su beskrajne avenije koje nas mogu pokrenuti prema iskustvu radosti. Kada napustimo svoju sklonost da svijet promatramo kao ispravan ili pogrešan, dobar ili loš, napuštamo dualizam i ulazimo u Jedinstvo.
Ovo Jedinstvo iza svih pojava različitosti je iscjeljujuće stanje bezuvjetne ljubavi. To je dio nas koji donosi sav život u postojanje, vodi nas kroz život i ono što će nas odvesti kući. To je sila prirode koja nam daje život. To je naša duša.