U poznatom eksperimentu učenici su zamoljeni da ponesu limun kući i da se naviknu na njega. Tri dana kasnije uspjeli su izdvojiti “svoj” limun iz hrpe prilično sličnih. Činilo se da su se povezali. Je li to pravo značenje ljubavi, vezivanja, spajanja? Naviknemo li se jednostavno na druga ljudska bića, kućne ljubimce ili predmete?
Stvaranje navika kod ljudi je refleksivno. Mijenjamo sebe i svoje okruženje kako bismo postigli maksimalnu udobnost i dobrobit. Napor koji ulazi u te adaptivne procese stvara naviku. Navika je namijenjena da nas spriječi u stalnom eksperimentiranju i preuzimanju rizika. Što je naša dobrobit veća, to bolje funkcioniramo i dulje preživljavamo.
Zapravo, kad se naviknemo na nešto ili na nekoga – naviknemo se na sebe. U objektu navike vidimo dio naše povijesti, svo vrijeme i trud koji smo u nju uložili. To je inkapsulirana verzija naših djela, namjera, emocija i reakcija. To je ogledalo koje odražava onaj dio u nama koji je uopće formirao naviku. Otuda i osjećaj ugode: stvarno se osjećamo ugodno sa samim sobom kroz djelovanje naših uobičajenih objekata.
Zbog toga smo skloni brkati navike s identitetom. Na pitanje TKO su oni, većina ljudi pribjegava komunikaciji svojih navika. Oni opisuju svoj posao, svoje voljene, svoje kućne ljubimce, svoje hobije ili materijalnu imovinu. Ipak, zasigurno, sve to ne predstavlja identitet! Njihovo uklanjanje to ne mijenja. One su navike i čine ljude udobnim i opuštenim. Ali oni nisu dio nečijeg identiteta u pravom, najdubljem smislu.
Ipak, taj jednostavan mehanizam obmane povezuje ljude. Majka smatra da su njezini potomci dio njezina identiteta jer je toliko navikla na njih da njezino dobrobit ovisi o njihovom postojanju i dostupnosti. Stoga svaku prijetnju svojoj djeci ona doživljava kao prijetnju vlastitom Ja. Stoga je njezina reakcija snažna i trajna i može se ponavljati.
Istina je, naravno, da su njena djeca na površan način dio njenog identiteta. Njihovo uklanjanje učinit će je drugom osobom, ali samo u plitkom, fenomenološkom smislu riječi. Njezin duboko ukorijenjen, pravi identitet se zbog toga neće promijeniti. Djeca ponekad umiru, a majka nastavlja živjeti, u biti nepromijenjena.
Ali koja je to jezgra identiteta na koju mislim? Ovaj nepromjenjivi entitet koji je ono što jesmo i što jesmo i na koji tobože ne utječe smrt naših najmilijih? Što može odoljeti slomu navika koje teško umiru?
To je naša osobnost. Ovaj neuhvatljivi, labavo međusobno povezani, interakcijski obrazac reakcija na naše okruženje koje se mijenja. Kao i mozak, teško ga je definirati ili uhvatiti. Kao i Duša, mnogi vjeruju da ona ne postoji, da je to fiktivna konvencija.
Ipak, znamo da imamo osobnost. Mi to osjećamo, doživljavamo. Ponekad nas potiče da činimo stvari – u drugim slučajevima, sprječava nas u tome. Može biti gipka ili kruta, dobroćudna ili maligna, otvorena ili zatvorena. Njegova snaga leži u njegovoj labavosti. Sposoban je kombinirati, rekombinirati i mijenjati na stotine nepredvidivih načina. Ona se metamorfozira i postojanost tih promjena ono je što nam daje osjećaj identiteta.
Zapravo, kada je osobnost rigidna do te mjere da se ne može promijeniti u reakciji na promjenjive okolnosti – kažemo da je poremećena. Čovjek ima poremećaj osobnosti kada njegove navike zamjenjuju nečiji identitet. Takva se osoba poistovjećuje sa svojom okolinom, uzimajući isključivo iz nje bihevioralne, emocionalne i kognitivne znakove. Njegov unutarnji svijet je, da tako kažemo, ispražnjen, njegovo Pravo Ja samo je priviđenje.
Takva osoba nije sposobna voljeti i živjeti. On nije sposoban voljeti jer da bi volio drugoga prvo mora voljeti sebe. A, dugoročno gledano, nesposoban je za život jer je život borba prema višestrukim ciljevima, težnja, težnja prema nečemu. Drugim riječima: život je promjena. Tko se ne može promijeniti, ne može živjeti.