Jedan od najvažnijih simptoma patološkog narcizma (Narcisoidni poremećaj osobnosti) je grandioznost. Grandiozne fantazije (megalomanske zablude o veličini) prožimaju svaki aspekt narcisoidne osobnosti. Oni su razlog zašto se narcis osjeća da ima pravo na poseban tretman koji je obično nesrazmjeran njegovim stvarnim postignućima. Procjep grandioznosti je ponor između narcisoidne slike o sebi (koju poistovjećuje njegovo Lažno Ja) i stvarnosti.
Kada je narcisoidna opskrba manjkava, narcis dekompenzira i djeluje na razne načine. Narcisi često doživljavaju psihotične mikroepizode tijekom terapije i kada pretrpe narcističke ozljede u životnoj krizi. Ali može li narcis “prijeći preko ruba”? Postaju li narcisi ikada psihotični?
Prvo malo terminologije:
Najuža definicija psihoze, prema DSM-IV-TR, “ograničena je na deluzije ili izražene halucinacije, pri čemu se halucinacije javljaju u nedostatku uvida u njihovu patološku prirodu”.
A što su zablude i halucinacije?
Zabluda je “lažno uvjerenje koje se temelji na netočnom zaključivanju o vanjskoj stvarnosti koje je čvrsto održano unatoč onome što gotovo svi drugi vjeruju i unatoč tome što predstavlja nepobitni i očiti dokaz ili dokaz suprotnog”.
Halucinacija je “osjetna percepcija koja ima uvjerljiv osjećaj stvarnosti istinske percepcije, ali koja se događa bez vanjske stimulacije relevantnog osjetilnog organa”.
Doduše, narcisoidno držanje stvarnosti je slabo (narcisi ponekad padnu na testu stvarnosti). Doduše, čini se da narcisi često vjeruju u svoje konfabulacije. Oni nisu svjesni patološke prirode i podrijetla svojih samozavaravanja i stoga su tehnički u zabludi (iako rijetko pate od halucinacija, neorganiziranog govora ili neorganiziranog ili katatoničnog ponašanja). U najstrožem smislu riječi, čini se da su narcisi psihotični.
Ali, zapravo, nisu. Postoji kvalitativna razlika između benigne (iako dobro ukorijenjene) samoobmane ili čak zloćudne prevare – i “gubljenja”.
Patološki narcizam ne treba tumačiti kao oblik psihoze jer:
Narcisi su obično potpuno svjesni razlike između istinitog i lažnog, stvarnog i izmišljenog, izmišljenog i postojećeg, ispravnog i pogrešnog. Narcis svjesno odlučuje prihvatiti jednu verziju događaja, uveličavajući narativ, egzistenciju iz bajke, “što ako” protučinjenični život. Emocionalno je uložen u svoj osobni mit. Narcis se bolje osjeća kao fikcija nego kao činjenica – ali nikada ne gubi iz vida činjenicu da je sve samo fikcija.
Cijelo vrijeme narcis ima punu kontrolu nad svojim sposobnostima, svjestan svojih izbora i usmjeren je ka cilju. Njegovo ponašanje je namjerno i usmjereno. On je manipulator i njegove su zablude u službi njegovih stratišta. Otuda njegova kameleonska sposobnost mijenjanja obličja, ponašanja i uvjerenja za novčić.
Narcističke zablude rijetko opstaju suočeni s općom opozicijom i gomilom dokaza koji govore suprotno. Narcis obično pokušava pretvoriti svoj društveni milje u svoju točku gledišta. Pokušava uvjetovati svoje najbliže i najdraže da pozitivno ojačaju svoje zabludjelo Lažno Ja. Ali, ako ne uspije, u hodu mijenja svoj profil. On to “svira po sluhu”. Njegovo lažno ja je ekstemporano – trajno umjetničko djelo, trajno rekonstruirano u reiterativnom procesu osmišljenom oko zamršenih i složenih povratnih petlji.
Premda je narcisoidna osobnost kruta – njezin se sadržaj uvijek mijenja. Narcisi se zauvijek iznova izmišljaju, prilagođavaju svoju potrošnju Narcisoidne opskrbe “tržištu”, usklađeni s potrebama svojih “dobavljača”. Poput izvođača kakvi jesu, odjekuju sa svojom “publikom”, dajući joj ono što ona očekuje i želi. Oni su učinkoviti instrumenti za ekstrakciju i konzumiranje ljudskih reakcija.
Kao rezultat ovog beskrajnog procesa finog ugađanja, narcisi nemaju lojalnosti, vrijednosti, doktrine, uvjerenja, pripadnosti i uvjerenja. Njihovo jedino ograničenje je ovisnost o ljudskoj pažnji, pozitivnoj ili negativnoj.
Psihotičari su, za usporedbu, fiksirani na određeni pogled na svijet i svoje mjesto u njemu. Ignoriraju sve informacije koje bi mogle dovesti u pitanje njihove zablude. Postupno se povlače u unutarnje udubine svog izmučenog uma i postaju nefunkcionalni.
Narcisi si ne mogu priuštiti isključiti svijet jer jako ovise o njemu za regulaciju svog labilnog osjećaja vlastite vrijednosti. Zbog te su ovisnosti preosjetljivi i hiperbudni, oprezni na svaki novi podatak. Oni su kontinuirano zauzeti preuređivanjem svojih samozavaravanja kako bi ugradili nove informacije na ego-sintoničan način.
Zbog toga je narcistički poremećaj osobnosti nedovoljna osnova za tvrdnju o obrani “smanjenog kapaciteta” (ludilu). Narcisi se nikada ne odvajaju od stvarnosti – oni žude za njom, trebaju je i konzumiraju je kako bi održali nesigurnu ravnotežu svoje neorganizirane, granično-psihotične osobnosti. Svi narcisi, čak i oni najčudniji, mogu razlikovati dobro od pogrešnog, djelovati s namjerom i potpuno kontroliraju svoje sposobnosti i postupke.