Znanstvene teorije izgledaju pod utjecajem uvjeta društvenog života u ekonomskim aspektima, političarima, kulturnim itd. Oni su povijesni proizvodi stvoreni od strane konkretnih ljudi koji žive svoje vrijeme i doprinose ili radikalno modificiraju razvoj znanosti. Sigmund Freud (1856-1839) bio je bečki liječnik koji je na ekstreman način promijenio maštu o psihičkom životu.
Njegov je doprinos usporediv s Karlom Maxom u razumijevanju povijesnih i društvenih pojava. Freud se usudio postaviti [misteriozne procese] psihizma, njegove [nejasne regije], to jest mašte, snove, crne rupe, nutrinu čovjeka, kao znanstvena pitanja. Sustavno istraživanje ovih problema dovelo je Freuda do stvaranja Psihoanalize.
Pojam psihoanaliza se koristi da se osmisli kao teorija, metoda istraživanja i jedan praktični stručnjak. Teoriju karakterizira skup mudrosti sustaviziranih o funkcioniranju psihičkog života. Freud je tijekom cijelog svog života objavio opsežno pismo, govoreći o svojim otkrićima i formulirajući opće zakone o strukturama i funkcioniranju psihe ljudskog bića.
Psihoanalizu (iako je radoznala metoda) karakterizira interpretativna metoda, koja traži skriveno značenje onoga što se manifestira kroz radnju i govor ili imaginarne produkcije, poput snova, delirija, slobodnih asocijacija.
Praktični stručnjaci navode formu psihološkog tretmana (analizu), koja ima za cilj izlječenje ili samospoznaju.
Analitička psihoanaliza se susreće u paradoksalnoj poziciji da je često odbačen kao znanstveni sustav (istovremeno prihvaćen po svojim izuzetnim doprinosima za znanost) dao doprinose za neka područja, potaknuo je misao i komentar u mnogim područjima, do tada zanemaren , psihologije: značenje nesvjesnih čimbenika u određivanju ponašanja; opća važnost spola u normalnom i abnormalnom ponašanju; važnost sukoba djetinjstva, onog iracionalnog i emocionalnog.
Sam Freud je tijekom dugog života neumornog i svakodnevnog rada pronosio lijepe komentare i pridonio hipotezama ili činjenicama (još se ne može reći koje su koje) na golemim područjima ljudskog ponašanja. Instinkt je, prema Freudu, predstavnik stimulacija.
Psiholozi su zainteresirani za provjeru novih izvora motivacije proizašlih iz zadovoljenja nagona, a ne njih somatskih procesa kao izvora instinkata, izvor je komentara biologa.
Neki novonastali izvori motivacije zadovoljenja nagona su punkcije. Sada znamo (i zahvaljujući Freudu) da instinkt ima biološku prirodu i nasljedan i rezultat punkcije ranžirne linije instinkta. Seksualna punkcija postaje pokretna linija instinkta, kao beba koja prima mlijeko od majke. Nakon ovog mlijeka ima glad i samim tim ima instinkt za sisanjem, ali i dodir s dojkom pruža joj zadovoljstvo, odnosno ranžirnu liniju instinkta. Libido je energija koja proizlazi iz instinkata, koja je duboko povezana s užitkom i rezultirajućim privrženim impulsima punkcija. Libido je svaka instinktivna ili pulkcijska energija koja kao izvor ima seksualne stimulacije koje se pojavljuju u tijelu.
Ljudsko biće je sustav koji djeluje u funkciji instinkata i punkcija u potrazi za užitkom. Postoje različite vrste nagona kao što su instinkt smrti, vize u životu i slučajevi sadizma. Životni instinkti vode očuvanju osobe: glad, stožer, bijeg, bol, seks. Instinkti smrti imaju za cilj povratak u prethodno stanje supstance: samouništenje. Agresija također može biti dio životnog instinkta: natjecanje, svađe.
Instinkti i kazne, najčešće, ne mogu naći svoje izuzeto zadovoljenje. Stoga stvara mehanizme prilagodbe kako bi tolerirao frustraciju, ublažavajući ili braneći pojedince od napetosti, nevolje i tjeskobe. Konflikti generiraju intenzivne emocionalne reakcije, kao anksioznost, odnosno spoj straha, strepnje i nade – osjećaj stvarne ili imaginarne prijetnje sigurnosti pojedinca.